ponedjeljak, 30. lipnja 2008.

Bulažnjenje o stilu

Kad god bi se desilo da se nađem u društvu s nekim stripom pri ruci i da netko otvori taj strip, pa onda kaže kako mu se ne sviđa ( ili sviđa ), meni se dizala kosa na glavi. Zbog čega? Pa radi se o potpuno površnom promatranju ljudi, i to uglavnom iz likovne struke, koji na strip često gledaju iz slikarske ( ili neke druge ) perspektive. Suditi tako o nekom stripu bez da ga PROČITAŠ, smatram popriličnim nerazumjevanjem ovog medija. Iz ove perspektive često će se hvaliti opuštenost, skicoznost, slikovitost nekog kadra, ali nikad ništa o tom stripu u cjelini. Iako sam i sam često kupovao stripove na osnovu toga sviđa li mi se crtež ili ne, držim da je crtež u stripu rukopis kojim se priča priča i mada sam uzgojen na sjajnim crtačima 80-ih, nekako mi zadnjih godina više paše šta jednostavniji crtež.
"Zašto je nešto u stripu zanimljivo? Ne radi završetka u obliku vica ili dosjetke, nego radi svakog kvadrata pojedinačno", piše Saša B. u svojoj kritici upućenoj meni. Ja mislim da je zanimljivo upravo radi vica i dosjetke i kvadrata koji čine narativni niz, a njegovo gledanje na svaki kvadrat pojedinačno, gledanje je jednog slikara. Na pitanje koji strip voli, Saša će reći autora ( DE CRECY ), a ne njegov strip. Preporučim onda knjigu "Kako čitati strip", Scott McClouda, ali oni koje je napustila radoznalost, kao Robert M. kažu: "Šta će mi to? Kao da je ne znam kako čitati strip?".
U toj knjizi na 29. strani krasan je primjer pojednostavljivanja stila, jer kako kaže McCloud, "jednostavan stil ne podrazumjeva i jednostavnu priču".
Iz svog, nazovi realizma, u jednostavniji stil upustio sam se sa "Fabijanom Puhom", i osjetiš odmah kako je život lakši kad stvari crtaš na svoj način. U "Južini u predgrađu"( koja je na čekanju ), vratio sam se opet nazovi realizmu, jer zavisi naravno i od sadržaja, kakvu ćeš formu izabrati. Lutam još uvijek između stilova, možda zato jer me nije napustila radoznalost, a nisam vezan profi angažmanom. Pišem ovo, jer sjetio sam se kada sam prvi put ugledao svoj strip objavljen, otvorio sam časopis, vidio da sam sa svojim radom zauzeo neke stranice, a prva pomisao je bila: "Ovo je moglo izgledati i sto puta drugačije".

Broj komentara: 6:

Rico kaže...

Je! Slazem se, djelomicno, zapravo s tobom skroz, al recimo zamislimo dvi djevojke (zene neka zamisle muskarca). Jedna je lijepa, zgodna, pametna (ajde, skoro pametna), cak je i u dusi dobra, cak..... al brale, u postelji nevalja, n e v a lj a. Druga djevojka je ruzna, ima pricu, zanimljiva je, ima nesto, al ruzna, jebiga, u krevetu ti razjebe cijeli sustav, opici te u dinju ka najveceg njufera, RADI SVE. Al kad se probudis kraj nje moras trazit unutarnju ljepotu, al jutro je, neda ti se... sjebe ti dan.

Moj zakljucak je dakle, dobro je jedno, ali i drugo. S jednom je dobro pricat i spavat, a drugu je lijepo gledat i koji put ,,,

sonjecka kaže...

ja glasam za lutanje kroz stilove!!! :)) jel ovo na "od stoljeca sedmog" pala alienova krv?

sonjecka kaže...

pardon "šestog" :D

erca kaže...

Nije alien, ovo ti je valjda zub vremena...

emilija kaže...

meni isto pase osjetiti crtez na nekoj osobnoj razini, mozda je to neki pomalo voajerski pristup, zelis sto vise od autora, pricu i rukopis :)
ili egzibicioinstički (self-revealing) sa strane autora

uglavnom trenutno me vise pali intimnost nego ljepota... iako je zakon ovo sto rico pise... jutro, ne da ti se, sjebe ti dan... ha ha istina, istina

erca kaže...

Osobnoj razini, da, izgraditi vlastiti stil, crtač sam a tvrdim da crtež uopće nije toliko bitan, bitno mi je ono šta nastane u ispreplitanju crteža i teksta...pa nek je i voajerski i egzibicionistički :-)