
"Zašto je nešto u stripu zanimljivo? Ne radi završetka u obliku vica ili dosjetke, nego radi svakog kvadrata pojedinačno", piše Saša B. u svojoj kritici upućenoj meni. Ja mislim da je zanimljivo upravo radi vica i dosjetke i kvadrata koji čine narativni niz, a njegovo gledanje na svaki kvadrat pojedinačno, gledanje je jednog slikara. Na pitanje koji strip voli, Saša će reći autora ( DE CRECY ), a ne njegov strip. Preporučim onda knjigu "Kako čitati strip", Scott McClouda, ali oni koje je napustila radoznalost, kao Robert M. kažu: "Šta će mi to? Kao da je ne znam kako čitati strip?".
U toj knjizi na 29. strani krasan je primjer pojednostavljivanja stila, jer kako kaže McCloud, "jednostavan stil ne podrazumjeva i jednostavnu priču".
Iz svog, nazovi realizma, u jednostavniji stil upustio sam se sa "Fabijanom Puhom", i osjetiš odmah kako je život lakši kad stvari crtaš na svoj način. U "Južini u predgrađu"( koja je na čekanju ), vratio sam se opet nazovi realizmu, jer zavisi naravno i od sadržaja, kakvu ćeš formu izabrati. Lutam još uvijek između stilova, možda zato jer me nije napustila radoznalost, a nisam vezan profi angažmanom. Pišem ovo, jer sjetio sam se kada sam prvi put ugledao svoj strip objavljen, otvorio sam časopis, vidio da sam sa svojim radom zauzeo neke stranice, a prva pomisao je bila: "Ovo je moglo izgledati i sto puta drugačije".